12
petak
listopad
2012
Mišu mali
Bol je kao glupa kost u mozgu, kao depresija bez razriješenja. Nitko od nas nije imun, nema cjepiva, za tu nježnu, sočnu, podatnu bol. Koja nas opterećuje, zabavlja, opsjeda, manipulira mozgom kao da smo bespomoćna djeca. I čiji nas samo jedan dodir obilježi za život.
„Mali mišu moj“, rekao je, „znaš da si mi draga“. Trkeljao je o dragim uspomenama, o tome kako mu je važno da zna da sam dobro. Ja sam imala smrznuti osmijeh na licu, kao, da da, i meni je drago što smo se sreli. Ali mi je srce ošinuo bič hladnijih zima. Pa koji je to peh sresti ga? Mišu, tako me kao prvo zvao najdraži ikad, i jedini kojeg sam ozbiljno shvaćala.
Tko je bio on da si je uzeo za pravo da me tako zove? Tko je on da mi to otme?
Eh, on je bio taj, jedini kojem sam dopustila da me tako nazove nakon njega, jer je bio taj poseban meni. Taj. Koji je čak bio bolji.
Ovaj ritam, da nema njega, ne znam iskreno kako bih podnijela ovu noć. Jer su mi noći, i večeri, kao bolesna pustinja bes crvenog pijeska. Bes sunca koje ubija. Bes očekivanog. Bes sirotinje koju žališ jer su još jadniji od tebe.
Bes njega, njegovog glasa koji para, bes laži koja stvara, bez golemih smeđih očiju koje fale. Bes glasa od kojeg mi je srce na rubu srčanog.
Bes glasa njegovog ova noć je najpraznija, najsuša pustinja.
komentiraj (13) * ispiši * #
11
četvrtak
listopad
2012
Nesanica
Pokušavam usporiti. Nakon svih padova, i rijetkog uspjeha, nakon što sam prevladala sindrom kroničnog umora, učim živjeti sporo. Samo, ne znam mogu li. Ponekad mi se čini da su ljudi nekakvi sazdani. Usporim li na poslu, privatni život podivlja, i obratno.. Usporim fizički, a emocionalno nabujam. Kao zid pun vode, začepiš jednu rupu, ali će izaći na drugu. Pitam se je li zdravo suzbijati svoju osobnost, a ako to nije osobnost, onda molim nađite lijek za nemirnu dušu koja vrluda svijetom i među ljudima.
Ležim u svom krevetu, na svom ugodnom, anatomskom jastuku, ali glava nikako da se ugnijezdi u ugodnu anatomsku udubinu. Ostaje, nekako, naherena, nekako, ukočena na tom svom nemirnom vratu. Kao da lebdi u zraku umjesto da umorna klone u postelju. Osvijestim, pa se opustim. Iduća misao, opet u zrak! To je samo milimetar, dva, ali taman da se osjećam kao da me stišću neugodni okovi, lijes tjeskobe i nemira, strahova i briga. Hoću li imati novaca da kupim hranu za pse, zašto me ne voli, hoću li naći posao, hoću li uspjeti platiti zimski plin, zašto mi se prijatelji ne javljaju onda kad ih najviše trebam, prokleti bili...?
Opusti se, draga, opusti se.. osjećam svoje noge, svoje ruke, svoj trbuh. Osjećam svoje grudi, svoj vrat, glavu, tjeme, čelo. Zašto mi je čelo tako vruće, i tako napeto? Zašto sam tako zabila glavu u jastuk?! Kvragu, dobit ću bore! Umm, zijev... Oh, moram sutra...
Hm, koliko sam spavala? Sat vremena, nije to dobro. Zašto slinim? Nisam slinila u snu otkad sam bila dijete.. Obrišem se u rukav. Ali i jastuk je mokar. Ma, nije me nazvao jer... a mami ću sutra reći šta ju ide i da nisam bila... ummm...
Koliko je sati. Jedanaest? O, super, opet sam prespavala pola dana. Možda i bolje tako, što ću radit tako i tako? Nekako sam umorna, zar nisam dobro spavala? Pa spavala sam deset sati, ne znam zašto se nisam naspavala. Ali nema veze. Danas bi trebala kupiti hranu za pse, hmm, pa dobro, budem im skuhala rižu, snaći ćemo se. A on, opet se nismo čuli, zašto je takav peder...? Kvragu, moram danas pogledat jel ima novih poslova...
komentiraj (2) * ispiši * #
28
petak
rujan
2012
Tonem
Nema noćas izlaza. Nemam kamo. Samo ja, slike, g talk, na koji se ne javljaš, i strašan osjećaj praznine i gubitka. Mislim da nemam kamo.
Tvoje ignoriranje, tvoje nevoljenje, satjeralo me u kut. Svaka sekunda je teža od prethodne, svaki gutljaj pive nemilosrdniji, i, što je najgore, neučinkovitiji. Onda mi se javiš. Već sam razjebana, već mi je dosta. Taj se osjećaj miješa s osjećajem sreće što si mi se ipak javio.
Onda shvatim da si mi se javio iz nekog glupog osjećaja obaveze, koji sam ti vjerojatno ja nametnula. Mrzim i sebe i tebe. A svejedno ne vidim izlaz. Mislim da nemam kamo.
I tonem, u duboke plave nijanse tuge, u bezizlazne nijanse sive, u svijetlocrvenu vlastite krvi, u narančastu bijesa. Tonem, pokušavam, nemam kamo.
Kunem se, pokušavam ostati na površini, tješim se, možda smisao leži negdje drugdje, u nekom paralelnom svemiru u kojem sam sretna, u kojem sam našla mir, ili neki ozbiljan kreativni nemir, koji nekamo vodi. Ovako sam samo jeftina, potrošna roba.
Trebalo bi biti zabranjeno javljati se ljudima reda radi. Trebalo bi biti zabranjeno ne voljeti nekoga tko voli nas. Jap! Mudro! Znam znam, to sam sama smislila, dugo mi je trebalo da dođem do tog sjajnog zaključka. Ipak, pred nesvjesticu, smatram da je to sjajna ideja, jedna sjajno osmišljena ideja.
komentiraj (10) * ispiši * #
29
srijeda
kolovoz
2012
Ima slobode
Sva sranja nestaju sa slobodom
Zato je najteže slobodan biti
Kad glazba svira u glavi
I istina tutnji kraj uha
To boli više od najgore bolesti
Jer je put do gnjusne podsvijesti.
Prepustiš se energiji glazbe
Melodiji ljudske ćudi
Ni zle ni dobre, nego ljudske
Teško je sebi priznati
Al' baš zato slobodan budi.
U čemu je izazov života?
Ne u ulogama koje su nam dane
Ni u ritmu, ni u harmoniji, ni miru
Nego u protivljenju, u otporu i u bitku
U slobodi i istini, moje mlade dame.
Najteže je slobodan biti
Jer do slobode vodi samo jedan put
Uvijek isti, uvijek izbjegavan
Put bez boga, bez putokaza
Od suza slan, od alkohola sterilan,
Od boli, od iskustva i od rana krut.
komentiraj (3) * ispiši * #
27
ponedjeljak
kolovoz
2012
U groznici
Radije ću biti nesretno zaljubljena u divnog čovjeka, nego sretno zaljubljena u deset loših. Nakon mjeseci emocionalnog lutanja, i nepoznatih nemira, vratila sam se poznatom osjećaju. Prema sasvim poznatom čovjeku.
Nije to linija manjeg otpora, nego rezultat mnogih borbi. Nije to čovjek koji me želi, niti me voli, to je čovjek koji je dobar, i plemenit. Gad, na površini, ali ujedno i divan, divan gad. Gad kojeg moraš voljeti, ako si takvog kova kao ja.
Okej, možda ima tu malo linije manjeg otpora, ali problem s traganjima i nemirima je što me nikako ne uspijevaju učiniti zrelijom i mudrijom. Bila sam djetinjasta, i ostala sam. Imam osjećaj da tu nema pomoći. Kad god me obuzme narcisoidan osjećaj da sam sazrela i znam nešto što prije nisam znala, dvije sekunde poslije moram si priznati da ne bih to vjerojatno ni pomislila da stvarno jesam mudrija. I tako u krug. Jebi ga...
Pa tako, u skladu sa svojom djetinjastom prirodom, ipak nisam prestala voljeti čovjeka s kojim nemam budućnost. I samo zvuk njegovog glasa preko telefona, nakon svih ovih mjeseci, bio je oblog za moje vruće čelo. Uznemirio me, ali i podsjetio da ljubavi ima. Barem u meni. Barem toliko da se ponovno osjetim prisutnom na ovom planetu.
Ma znam da mu je stalo, oduvijek mu je bilo stalo, govori u meni djetinjasti glas. Ali nemam ništa od toga, on uopće ne zna voljeti, javio se i racio.
Nisam još nikome rekla da smo se ponovno čuli. I da ćemo se ponovno vidjeti. I da će mi ponovno slomiti srce. Ne da mi se slušati sve ono što znam da će mi drugi reći. Ali ne znaju oni da postoji nešto tako neodoljivo na njemu, u njemu, što me privlači beskonačno i zbog čega sam mu spremna posvetiti svoje najbolje godine. On bi bio savršen otac.
komentiraj (6) * ispiši * #
15
petak
lipanj
2012
"Žicanje prijezira"
"Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede", rekao bi Balašević.
Eee, kad bi ga ljudi slušali... Nije san koji ostvariš. To je onda stvarnost, a ubrzo i prošlost. Pa ipak, ima par snova koje sam spremna ostvariti.
I dok je ubadao iglom punom tinte u moju ruku, postajala sam sve sretnija. Adrenalin, serotonin i drugi veseli i sretni hormoni pizdili su mojim tijelom, a umjesto straha, zabrinutosti i boli osjećala sam samo sreću i ugodno iščekivanje. I dobila sam ju, svoju drugu tetovažu.
Te sam večeri razgovarala s njim. Iako mu se tetovaže načelno ne sviđaju, rekao mi je da sliku moje ne može prestati gledati. Iako, bila je to samo jedna u nizu njegovih predivnih izjava zbog kojih me privlačio sve više. Iako smo potpuno različiti svjetovi, klik je bio strašan. Ni njemu ni meni nije bilo jasno zašto se to dogodilo među nama, ali nismo mogli prestati misliti jedno na drugo.
Uza svu ciničnost i osjećaj da smo kao i sav ostali svijet oguglali na romantiku i stare vrijednosti, sve nam se to vraćalo kao neko davno biološki uvjetovano sjećanje. Kao prirodni strah od vatre ili visine, privlačili smo se beskonačno. Tako prirodno, nježno i bezuvjetno. Chatali smo satima, razgovarali telefonom. I iako od početka svjesni da nismo jedno za drugo, nismo mogli jedno bez drugog.
Dva mjeseca kasnije sam ga ostavila.
komentiraj (2) * ispiši * #
11
ponedjeljak
lipanj
2012
e moj deda...
Moj deda još ne ore nebeske njive. Okopava svoje dvorište motikom, sa 87 godina. Sadi povrće, pljevi, staračkim rukama prebire kroz bilje u potrazi za puževima i travom, starim očima vreba lisne uši koje bi mu mogle oštetiti divlje ruže.
„Nitko me ne posjećuje. Znao sam da će tako biti...“, konstatira očajno, čisteći mi korov iz salate.
Moj otac kaže da ima grč u želucu od '86.-e, kad se vratio iz Švicarske u Jugoslaviju.
Je li ljudska sudbina borba protiv straha i usamljenosti? Možemo li biti sretni jedino ako izignoriramo tuđu patnju? Naravno, pod uvjetom da sami imamo sreće da nam se kockice poslože..
Čini mi se da je to nulta točka s koje kreće život odraslog čovjeka. Nakon što shvati da je srednjoškolska ljubav samo rezultat hormona i da je za dobru vezu potrebno puno više. A ponekad ni to nije dovoljno. Nakon što izgubi većinu školskih prijatelja. Nakon što shvati da posao zapravo nije osobito zabavan. Nakon nekoliko padova, probudi se sam. Shvati da se mora boriti sam, ako se stvarno želi za nešto izboriti. Ali opet, kad dođe na točku kad prihvati samoću, ona postaje teret. Svi trebamo potvrdu, podršku, nekoga... I što više upoznajem ljude, i njihove sudbine, uvijek je svima zajednička crta i uvijek je isti motiv strah od usamljenosti. Pa će si često napraviti i nešto na štetu, samo da ne budu sami. Jer samoća najčešće nije stil života, barem za većinu, nego prisila.
„Znam da ću umrijeti sam. Dođeš sam, umreš sam“, kaže moj stari.
No, ja sam još dovoljno mlada da vjerujem u ljude, u bliskost, i nadam se da ću oko sebe uspjeti kroz život okupiti ljude kojima ću dovoljno značiti. Utopija ili ne, moram u to vjerovati da bi se probila kroz život pun samoće...
I zato sam nakon svih tih godina mukotrpne vanbračne zajednice ostavila čovjeka za kojega sam mislila da je čovjek mog života. Zato sam se počela družiti samo s pozitivnim ljudima. U nadi da svojim naporom mogu stvoriti sebi bolju...socijalnu i emocionalnu...budućnost.
Tako je počela i moja borba protiv samoće.
Eh, deda moj, ti bar imaš kome reći da si usamljen..
komentiraj (2) * ispiši * #
26
subota
svibanj
2012
Poznati miris rublja
Totalno me pere Proust, a već dugo nije. Stara je nabavila neki omekšivač za veš, koji totalno miriši kao rublje u podrumu njezine zgrade u Švicarskoj, gdje je živjela 23 godine, dok je mene ostavila baki i djedu u Zagrebu.
Ali sam povremeno imala prilike biti s njom u Švicarskoj, a to su mi definitivno bili najdraži trenuci u mom tadašnjem životu. Konačno vidjeti svoju mamu. Jasno se sjećam mirisa pržene kave dok smo na putu do grada prolazile kraj pržionice kave, a još jasnije se sjećam podruma njezine zgrade u kojoj je bila praonica veša. Isti miris...
Trenutno me vratio u te rijetke sretne trenutke djetinjstva, kad sam slomljenog srca ostavljala djeda u Zagrebu, samo da bi bila malo s mamom.
Uvijek je bio lom. Ili ću njega i baku ostaviti ovdje, da bi nakon sto godina, u naravno dječjim godinama, vidjela starce, ili ću ostati u Zagrebu, i patiti za roditeljima. Uvijek sam, sa svega nekoliko godina, nosila taj težak teret odgovornosti. Pa njihove emotivne ucjene...
Ipak, mama i tata su mi bili najvažniji, i iako bih ih viđala jednom-dvaput godišnje, uvijek sam ih bila spremna odabrati. Jer savršena sigurnost je za mene postojala samo uz njih. Koliko su mi puta lomili srce svojim odlaskom, toliko sam im puta bila spremna oprostiti.
I uvijek ih iznova voljeti. Kao da ništa nije bilo.
Kao da se u tom stanu nisam osjećala kao doma, samo zato što su oni tamo, gledala tv program na njemačkom koji uoće nisam razumjela, ali mi nije bilo bitno, jer sam bila blizu njih; kao da nisam neutješno plakala kad su sestru poslali za Zagreb jer joj je počinjala škola.
Kao da danas nisam totalno fucked up jer imam sindrom napuštenog djeteta. Taj vječiti strah od napuštanja za mene samotnjakinju je zapravo popriličan teret.
Ali te poluracionalne stvari blijede dok udišem miris omekšivača iz švicarskog podruma. Opojan je kao osjećaj zaljubljenosti, kao davno utrt put k sreći.
Samo da ga udahnem još jednom. I još jednom. Taj proustovki heroin sretnog komadića djetinjstva.
komentiraj (3) * ispiši * #
18
petak
svibanj
2012
Draga ljubavnica
Sjedim na terasi, na divnom današnjem suncu, pijuckam pivu, slušam mjuzu. Baš kako volim...opuštam se...gledam svoja dva haskija kako se igraju. Nikad nisu bile opuštenije. Predivne su.
Razmišljam o sebi, o svojim postupcima, o rizicima. Zašto volim raditi stvari na rubu? Uvijek na rubu..
Kao novinarka izlažem se prevelikom stresu, zdravstvenom riziku, još jednom burn out-u. Žudim za tetoviranjem, uživam i u procesu, bolnom, ali iscjeljujućem, pijem, tulumarim, gutam muškarce kao da su pilule. Nisam baš bila takva prije. Ili jesam, pa je ovo samo nadogradnja. Nakon devet godina veze i zajedničkog života, od čega zadnjih nekoliko godina nisam bila sretna, razumljivo je da sam luda. Ali nije samo to. To i je jedan od razloga prekida, osim što je tip bio kreten. Ne mogu se smiriti, kao da ne mogu "sazrijeti" i "odrasti" na način na koji to rade drugi. Mogu se truditi, puno raditi, biti civilizirana, i gotovo se praviti da sam odrasla. Ali nešto u meni, taj neki nemir, uvijek je prisutan i ometa me u "odraslom" životu...
Nemir, i jedan mali dio mene koji uvijek želi pobjeći, ma koliko sretna bila, koji želi otići bilo gdje osim tamo gdje stvarno jesam. "On the road again...".
Samo da mi je sjesti u auto ili u avion, i nestati odavde. Tjeskoba, od koje bježim, i kojoj se stalno vraćam, moja najdraža ljubavnica. Bol, koje nema, pa se vrati, kao nezdrava ljubavna veza. Želja za uvijek nečim novim...
Nikako da nađem tu svoju nišu, u kojoj ću funkcionirati poput "odrasle" osobe. Je li grijeh stalno se tražiti, stalno se nadograđivati, a nikad nije dovoljno? Ne znam. Neki kažu, super, to je genijalan i kreativan način funkcioniranja, neki kažu, bože, nikad nećeš odrasti. Ja iskreno ne znam što je istina, samo znam da je nemir moja niša.
komentiraj (9) * ispiši * #
16
srijeda
svibanj
2012
Mali komadić utjehe
Čovjek još uvijek pati za svojom bivšom. I unatoč činjenici da je svjestan da me lako može dobiti u krevet, i da bi se mogao igrati, priznaje da još pati za bivšom. I to prije seksa. Kažem da ipak želim spavati s njim, i pitam njega želi li on isto. "Gle, ja sam muškarac", odgovara on.
I unatoč prvom dojmu grubog i predominantnog alfa muškarca, na kraju ispada nevjerojatno iskren. I unatoč tom prvom dojmu, ispada iznenađujuće mazan, nježan i obziran. Onaj koji ljubi u čelo nakon seksa, i ne zaspe, i ne počne odmah gledati telku, nego posveti pažnju, pita jesam li dobro, jesam li svršila, je li bio dovoljno nježan.
Lekcija i više nego naučena. Ljudima treba dati priliku. Da pokažu svoje pravo lice. Nekad na gore, ali nekad i na bolje... Oboje prihvatljivo!
"A gle, ja sam žena", odgovorila sam mu.
Ispada da samo muškarci žele samo seks. To je totalna glupost, naše društvo je toliko u kurcu, i toliko zadrto, da se žene odgaja da ne mogu željeti - jednostavno samo seks. Kao da je to neka zla, i krajnje izopačena, privilegija muškaraca.
I ja sam u situaciji da se teško zaljubljujem; imam svoje crusheve, naravno, ali sa 32 nisam baš više klinka koja ne zna što hoće. Pa smo se dogovorili da ćemo se ipak samo, i jednostavno, poseksati.
Ma na kraju, i ja imam svoju kompliciranu situaciju, i tko je nema, ali to ne znači da se želim zatvoriti u svoja četiri zida, i pod krovom koji prokišnjava. Imam potrebu za muškim društvom, razlozi su naravno akademske prirode - možda trebam rebound, možda samo ego trip, možda tražim novu ljubav, ma tko će ga znati nakon devet godina ozbiljne veze. Ali znam da nema razloga da se zatvaram u sebe, jer je to, kao, prikladno, nakon prekida. I, možda, samo možda, što je opet akademsko pitanje, se pretvaram u ženskog playera. U našem društvu bi se reklo - s obzirom da sam žena - u drolju. Ali ja odbijam takav termin, ne što bi bio uvredljiv, nego je neistinit. Nije da 'player' ima puno pozitivnije konotacije, ali ipak puno više od žene-drolje. Muški player je, kao, kull, on je macho, zna što hoće, a to će i dobiti. On je šarmantan, i zna zavoditi na neki nevjerojatno misteriozan način, poznat samo njemu. A žena koja radi isto, e ona to radi jer je očajna, jer traži potvrdu u muškoj pažnji, jer je nestabilna i ne zna što hoće. Ma jebem ti ja to. To su gluposti. I jednog i drugog ima na obje strane.
Moj emocionalno nedostupni ljubavnik je to vjerojatno manje od mene. I ja sam možda više njega htjela samo potrošiti nego on mene. On je ispao veći đentlmen nego ja dama. I to je u redu.
Na kraju smo se mazili kao da smo najprisniji na svijetu, i to je u tom trenutku bilo savršeno iskreno. I ja sam htjela otići doma, a on je htio zaspati u zagrljaju... Otišla sam kući.
komentiraj (2) * ispiši * #
